Poetika. Pop kultura. Michael Jackson susreće Marilyn Monroe. Charlie Chaplin i njegova kćer Shirley Temple. Komuna. Ovce. Ljubomora. Socijalni statusi. Egzotična djeca. Veterinari iz Orvelovih knjiga. Umjetnost. Zabava. Kazalište. Drugačiji filmovi. Emocije. Smrt vješanjem. |
|
Kod nas više nema seksa. Ne bunim se, sama sam si kriva. Ležim pored njega i pokušavam signalizirati svojoj vagini, ali to je kao da pokušavam naštelati kabelske kanale na TV-u koji nema kabelsku. Um mi traži seks, ali vagina samo čeka vrijeme piškenja. Misli da joj je piškenje smisao života. Eto, takve i slične spike, pa ako se možete poistovjetiti s autoricom, knjiga će vam zasigurno biti interesantna. Ako ne, bit će vam to vjerojatno jedna od najotkačenijih ikad pročitanih knjiga, što također nije loše. Ako ste lezba, vjerojatno ste ju već pročitale... Vuković & Runjić, Zagreb, 2008. |
Norveška šuma je odlična knjiga. Odličan je i Moj slatki Sputnik. Ali – ostario sam. Knjiga je za kategoriju od 15-30 godina. Možda se radi o tome da je japanska inačica zapadnjačke kategorije 15-30 godina, zapravo 17-45, pa je zbog toga Norveška šuma najčitanija japanska knjiga uopće. Ima seksa, suicida, horora, alkohola i ljubavi, priča je nedosadna i pitka, ali kažem, godine su me stisle, može me oduševiti jedino remek djelo.Mislim, pročitao sam i gorjih stvari proteklih mjesec-dva, npr. Ian Mcewan-ov Amsterdam je odvratna knjiga, a nadobivala se britanskih nagrada kao u priči. Zato sam sklon povjerovati Peri Kvesiću (aka babl.blog.hr) kada kaže da je nova hrvatska književnost zapravo odlična iako su ljudi skeptični, puni predrasuda i slično, pa samo rijetki (između kojih i sam) uživaju u domicilnim autorima. Možda i bolje što se domaći autori zapravo gaze i podcjenjuju u javnosti, jer bi se u suprotnom vjerojatno jebački kurčili po medijima i vjerojatno nakon toga ogrezli u teške droge, alkohol i autorsku krizu. Povući ću se stoga u slijedećem periodu na domaći teritorij (dok se ovi još ne kurče), pa ću se javiti kroz neko vrijeme… |
|
Ja pretpostavljam da je glumcima vjerojatno teško izaći pred publiku i ne glumiti, ali te količine patetike i ljigeži koje sam čuo tijekom dodjele Oskara previše su i za Hollywood. Gotovo 90% osvajača prosipalo je šablonske fraze uz nevjerojatnu količinu namještenih i neiskrenih izraza lica, a iznimke su bile zaista rijetke. Razonodila me Penelope Cruz. Prvo sam prije nekoliko tjedana odgledao Vicky Cristinu Barcelonu i ostao zapanjen genijalnom izvedbom Cruzove, koja pozitivno strši čak i pokraj veterana Haviera Bardema i odlične Scarlet Johanson. Onda je dobila BAFTA-inu nagradu za tu ulogu i pomislio sam; eto, struka je rekla svoje i drago mi je da sam dobio potvrdu svoga uočavanja iste. Sada joj je Akademija dodijelila Oskara za najbolju sporednu ulogu, a Penelopa je svojim izlaskom na stage potvrdila da je prava i da je trenutno u definitivno zreloj fazi glume i života. Kako se ona samo izvukla iz patetičnosti i lako i jednostavno pobrojala sve svoje mentore redatelje, od Almodovara, Lune, kolega španjolskih glumaca, pa do Woody Allena koji joj je u VCB-u stvorio odličnu priliku i savršeno ju uklopio u film. Kako se Allen u posljednje vrijeme ne pojavljuje u svojim filmovima (Match Point, Vicki Cristina), Penelope je svojom žustrinom i količinom izgovorenog teksta nadomjestila nedostatak intelektualne brijačine na koju nas je navikao Allen dok se u svojim filmovima pojavljivao kao glumac. Dobar govor imao je i scenarist Slumdog-a, i to je uglavnom to....Trebalo bi gledati dodjele sa Sundancea ili barem sa DORF-a. |
Prije mjesec dana pogledao sam na reviji festivalskog filma francusko švedski film Odrasli (Les Grandes personnes) redateljice Anne Novion. Moj pronicljivi i prilično inteligentan prijatelj mi je izlazeći iz kina sa djevojkom pod rukom dobacio kako film i nije baš nešto, a ja sam valjda samo kurtoazno klimnuo ramenima zadržavajući u sebi potpuno suprotno mišljenje. Zaželio sam se kao gladan kruha ovako finih i pristojnih filmova, u kojima se gledatelj može potpuno opustiti kao da je upalio mirišljavi štapić u proljetno jutro i pristavio džezvu za prvu jutarnju kavu.Tko god što rekao, po mom dosadašnjem iskustvu, ženski se film "osjeti" na neki način i iako su redateljice i dalje u debeloj manjini, sve što sam odgledao od ženskog filma bilo mi je na neki način ugodno i lako za upiti. Dijelom bih se mogao osjetiti povrijeđenim što je u ovom uratku najtrapaviji i najblesaviji lik upravo muškarac - samohrani otac glavne junakinje filma, no kako ga ostale akterice (dakle uglavnom žene) izvlače iz njegovog minimalističkog svijeta bajki i krivih spoznaja, svršetak je ganutljiv i zabavan. Eto, moja topla preporuka za vikend... |
|
Recesija, ekonomska kriza, mogući gubitak radnog mjesta i općenita situacija u svijetu podsjetile su me nedavno na Kaurismakijev film Drifting Clouds. U hladnom i ekonomski neizvjesnom Helsinkiju, bračni par bez djece planira budućnost, sređuje stan, kupuju televizor i uživaju jedno u drugom. Kada muškarac, inače vozač tramvaja, ostane bez posla, a odmah zatim zatvori se i restoran u kojem je zaposlena žena, nađu se suočeni s prilično neizvjesnom budućnošću. Vrlo optimistično, oboje angažirano kreću u potragu za novim radnim mjestima, no situacija se ne razvija baš najpozitivnije. Muškarac se nakon nekoliko neuspjelih pokušaja zapošljavanja kući vraća pošteno (skandinavski) alkoholiziran, što u kasnijoj fazi nije strano niti ženi. Ono što me fascinira je njihova nevjerojatna upornost unatoč lošim ishodima potrage za poslom, ženina vjera u nešto labilnijeg muža i količina poduzetničkog duha koja tinja gotovo iz ničega. Novca više nemaju, kreditno su nesposobni i u trenutcima kada bi prosječni Hrvat već gutao praxitene i skakao pod vlak, dvoje se Finaca nevjerojatnom upornošću ipak vraća u igru i elegantno rješavaju vlastitu egzistenciju u novootvorenom restoranu. Kati Outinen, glumica koja se pojavljuje kao zvijezda i u Kaurismakijevom filmu Juha, ovdje je perfektna. Plava i hladnog izraza lica, podsjeća me na samu Finsku. Žena stup društva, rješava probleme, donosi odluke, u najtežim situacijama pokazuje da ispod hladne face nosi tonu osjećaja. Nažalost, rijetki imaju priliku oženiti baš takvu. |
...napustio HRT. Zoran Šprajc suspendiran zbog umišljene veličine Željka Čovića. Aleksandar Stanković suspendiran zbog izjave kako ne smije pisati o korupciji. HRT se dolaskom Vanje Sutlića i povratkom Hloverke Novak-Srzić stvarno profilirao u modernu europsku tv kuću. Ni Goebbels ih se ne bi posramio... |
Kao što su me ponekad komercijalni filmovi koje sam greškom odgledao, znali dobrano izmaltretirati i naživcirati, tako mi ovaj rani Wenders djeluje smirujuće poput čaja od kamilice iako sam, gledajući ga, pio vrlo jaku crnu kavu. Ponovno neću ulaziti previše u sam sadržaj, no osobno sam se iznenadio koliko mi zapravo, posebno gledajući ovaj film, odgovara taj period ranih sedamdesetih (film je snimljen 1973.) i koliko mi je upravo ta količina tehnološkog napretka dovoljna za aktivan život, a bez suvišnog stresa. Dokoni reporter tijekom cijelog filma koristi popularni Polaroid, leti avionom iz New Yorka do Amsterdama, a onda se vozi visećim gradskim vlakom, koji je za ono vrijeme vjerojatno izgledao futuristički. Vlakovi kojima se naši akteri vozikaju zapadnom Europom sasvim su solidni pa se pitam gdje smo mi to stigli 35 godina kasnije? Osim tehnološkog, možda je bolje pitanje gdje smo stigli u socijalnom i društvenom smislu, jer se ne sjećam filma u kojem potpuni stranac putuje s djevojčicom preko pola svijeta, a da se to u današnjem razvijenom svijetu ne proglasi skandaloznim. Ok, praksa nas je navela na nešto opreznije ponašanje, no očito je stupanj opreznosti do današnjih dana prerastao u histeriju. Kako mi je komentator Kemya na tekst o U tijeku vremena ostavio odličan osvrt na Wendersa, ja ću ga ponoviti u cijelosti jer ne znam tko bi to bolje sročio... "iako je i meni draži taj stari, warholovski neomeđeni wenders, njegov noviji opus , ma koliko osporavan od kritike, ipak mi je mnogo intrigantniji i zanimljiviji za odgonetanje njegovih umjetničkih poriva. ne treba zaboraviti da je zapravo "američki prijatelj" bio njegova prva uspješnica, dok je "paris,texas" proračunato ciljao na sentiment široke publike, ali i manifestno objasnio njegovu fascinaciju amerikom te stalno preispitivanje trajnog prijepora između prirodne neposrednosti i tehnološke uvjetovanosti, što je kasnije postalo njegovom još snažnijom preokupacijom u "do kraja svijeta" i "kraju nasilja". ovaj potonji, iako se na stilskoj razini doima kao razvodnjeni lynch, možda će jednoga dana biti vrednovan kao njegovo kapitalno djelo. ne treba zaboraviti da je ww odrastao u denacificiranoj, amerikaniziranoj i berlinskim zidom razdvojenoj njemačkoj 60-ih, gdje je čitava tamošnja supkultura bila snažno uvjetovana američkom (vojnom) prisutnošću. otud, valjda, ta fascinacija raskidom s vlastitim labavim kulturnim korijenima i žudnja za dalekim prostranstvima divlje i nesputane slobode što je očito bila njemačka (i ne samo njemačka) fantazma američkog sna u 60-ima. otud taj road-movie ambijent, peter falk as himself, dennis hopper kao "čistač" prije tarantinovog "čistača" ... da na koncu citiram opservaciju jednog mog drugara o dotičnome: "Wenders je tipičan njemački kulturpesimist: on mrzi tehnologiju, a voli "autentične" i "prirodne" vrijednosti (ne elektronika, ne disco ili dance music, već rock i low-fi "tragičari" kao Patti Smith, Waits ili Cave). Ideologijski su takvi, ako se bave politikom, danas u stranci Zelenih (pacifisti, feministi, ekologijski i multuikulturalni ljevičari). To je jedna "tragična", a ne "ofenzivna" politička pozicija. Eskapistička, romantička. To je Handke: romantiziranje "divljih" Srba, jer da se oni odupiru tehnologiziranom i propalom Zapadu. Manifestni oblici u Wenders su vidljivi u "antitehnologijskim", "romantiziranim" slikama egzotičnih "Drugih": Portugalu ("Lisbon Story"), boemskim identitetima u LA-u (The Million Dollar Hotel), Kubi kao oličenju "prirodnosti" (Buena vista Social Club) itd." eto, rijetko se javljam, ali kad se javim onda presolim pamet. (kemya 27.11.2008. 23:31)" |
Iako sam Wristcutters Gorana Dukića iščekivao od 2006. (od kada je nominiran za Grand Jury Prize na Sundance film festivalu), tek sam ga nedavno pogledao u miru božjem. Inače ne brijem na nekakve lokal patriotske fore no ovdje su me preplavile čudne emocije i potajno sam navijao za to da film hrvatskoga redatelja bude dobar. Gledao sam još davnih godina Dukićev film Mirta uči statistiku koji me momentalno oduševio i to je bio objektivan razlog mome pozitivnom iščekivanju koje se pokazalo prilično točnim. Dukić je dakle prije deset ili petnaest godina otišao u SAD, cijelo je vrijeme izgleda marljivo radio da bi konačno snimio film koji je pokupio desetke nagrada na raznim svjetskim festivalima, a što se btw do sada na primjer nije dogodilo niti jednom domaćem filmu. Najveća je zvijezda filma kultni i kultom proslavljeni američki pjevač Tom Waits. Dotični iza sebe ima podosta glumačkoga staža iako mu gluma nije glavna profesija (nešto što pokušava naša Severina). Glumio je u nekoliko filmova Jima Jarmuscha, vjerojatno najbolje u Down by Law i vjerojatno najlošije u Coffee and Cigarettes. U potonjem njegov glumački partner Iggy Pop pokraj Waitsa izgleda kao Robert de Niro, al što ćemo vjerojatno nije bio njegov dan. Čovjek je u međuvremenu poprilično ostario, sakupio životnog iskustva i za Dukića odradio solidan posao. Najzanimljiviji je segment filma u kojem Waits uz projekcije fotografija okupljenim kamperima priča priču o ravnom (straight) i grbavom drvetu aludirajući na ljudske osobine, a gdje se Waitsova karizma savršeno uklapa u storiju. I likovi kojima se obraća daleko su od straight pozicija, tako da je ugođaj potpun. Da ne duljim, Dukićev film nije savršen, ali ima odličnu priču, odlične mlade glumce (meni do sada nepoznate) i nekolicinu odličnih filozofskih referenci upakiranih u male kutijice za svakodnevnu upotrebu. Preporuka: pogledati. A sada se vraćam Wendersu... |
Wendersov film gledao sam prvi puta vjerojatno prije više od 10 godina. I to je bilo pravo vrijeme za filmove koji traju puna tri sata ili više, a ništa se spektakularno ne dogodi. Hoću reći, da su poratne devedesete, pogotovo ako ste kojim slučajem u tom periodu studirali ili radili nešto takovog tipa, bile toliko usporenije od ovog današnjeg vremena da mi je to gotovo nezamislivo. Kao prvo, nije bilo mobitela, flat-rate-a, umreženo ste igrali jedino ako ste se vlastitom žicom povezali s nečijim računalom, a u cijeloj je Hrvatskoj postojao možda jedan veliki trgovački centar. Dionice su imali samo Kutle i Gucić, a ono malo braniteljskih bilo je bezvrijedno. Crobex definitivno nije opterećivao mozak srednjeg staleža, a da budemo precizni – nije ni postojao.Tada mi je gledanje Wendersovog filma bio događaj tjedna. Imao sam vremena za poistovjećivanje s likovima koji upravljaju vremenom 10 puta bolje nego kakav moderni voditelj seminara iz Time managementa. Vjerojatno mi je iz tog razloga film i ostao u glavi. Crno bijele slike lokalnih cesta uz nekadašnju granicu Istočne i Zapadne Njemačke, uglavnom open-air scenografija i mali gradovi i sela bez previše gužve. Azijska se kinematografija u tom periodu još nije toliko probila do Europe, pa su i njemački filmovi dobro služili kao odmak od američke superdominacije u kinima i na (tada) VHS-u. Wenders je u tom periodu bio odličan; prije Im Lauf der zeit (U tijeku vremena) snimio je Alisu u gradovima (1974.), a potom Američkog prijatelja (1977.). Naravno, svi su oni isplivali do širokih masa nakon filma Paris, Texas (1984.) koji je osvojio Cannesku zlatnu palmu i još gomilu nagrada, a kako bi redatelj bio potpuno siguran da su svi čuli za njega, snimio je još i (po mnogima) remek djelo Nebo nad Berlinom (Himmel über Berlin) i to je bilo to. Možda sam iz toga perioda nešto preskočio, no današnji Wendersovi filmovi nisu pretjerano usporedivi s njegovim ranim radovima. I tako, U tijeku vremena vratio me u neko drugo vrijeme i probudio neke zakržljale dijelove mozga. Slijedeći su na redu Alisa u Gradovima i Američki prijatelj…. |
Posljednjih godina pijem toliko kave da mi je njezina kvaliteta osobno važnija od kvalitete vode iz vodovodne mreže. Mislim, za kvalitetu kave dijelom je bitna i voda koju koristimo, no kako je prije procedure prokuhamo ili mikrovaliziramo, ona ne predstavlja toliku opasnost po naše (psihičko) zdravlje. Na analizu me ponukalo nedavno Franck-ovo lansiranje njihove nove instant kave i reklame za istu koje se pojavljuju u svim mogućim medijima kojih se dotaknem. Franckova je kava, nažalost, nešto najgorje što je moje kavofilsko nepce ikada u životu popilo. Probao sam ja iz iste tržišne niše (pa i iz cjenovno niže) mnogobrojne no-name Lidlovsko-Getroovsko-Billine nebrendirane kave čisto da vidim razliku u kvaliteti i da ne budem konzument nekakve skupocjene brend kave iz pomodnih, nego iz čisto praktičnih i gastro razloga. Franck je do prije mjesec dana prodavao instant kavu koju je za njih proizvodila nekakva njemačka firma, što je uredno pisalo supersitnim slovima ispod ogromnog Franck natpisa (no ipak je pisalo, jel). Na novim pakiranjima njihove instant kave ne piše ništa osim Franck-a, pa se može zaključiti da su započeli vlastitu proizvodnju u RH i da je ovo isključivo domaći proizvod. No kako sam i jednu i drugu konzumirao u posljednjih mjesec dana (i to često) bojim se da je posrijedi ili prevara (kavu i dalje uvoze od istog proizvođača) ili su otkupili kompletan njemački pogon zajedno sa receptom za najgorju instant kavu koju sam ikada pio. Naime ukus je potpuno jednak tj. jednako loš No da ne duljim s Franckom. Od instanta sam u životu najviše popio Jacobs kave. Količinski najviše one najjeftinije – s crvenim poklopcem. Zatim sam prešao na 20-tak posto skuplju Jacobs (mislim da je gold) sa zlatnim poklopcem, a koja vrijedi upravo tih 20-tak posto više novaca. U periodima ekonomskog prosperiteta kupovao sam i Jacobs Monarch (zeleni poklopac na boci), koja je od navedenih najskuplja i najbolja. Naime, Monarch ima jak okus (najviše podsjeća na klasičnu tursku kavu), ali nije neugodna, pregorka ili „zagorenog“ okusa (kao spominjana Franck-ova). No, da ne bi bilo zabune, Jacobs Monarch klasična (turska) kava nije u istom rangu kvalitetom. Iako ovdje nisam išao tako daleko s istraživanjem, od turskih mi je kava najbolja stara Droga-ina kava u ljubičastom vakuum pakiranju. Kava dobrog ukusa, gej-friendly omota i genijalnog naziva. Nažalost, Konzum je u zadnje vrijeme nema u ponudi… Eto, od instanta naravno ne treba zaobići niti Nescafe koji stvarno spada u konfekciju, no ovdje treba istaknuti novu Nescafe Gold (čiju drugu bocu upravo tamanimo na poslu) i koja se zasada drži visoko po svim (i svačijim) mogućim kriterijima. Eto, da nisam popio ovu posljednju (ne znam točno koju danas) kavu, vjerojatno se ne bih toliko raspisao… |
Već mi dvije godine stoji na blogu podsjetnik "manje politike, više kulture i umjetnosti", ali kad prema nečemu imaš sklonost, situacija je valjda ista kao i kod dijabetesa te tumora dojke. Dovoljan je jedan "pogrešan" mail nekog poznanika, dobronamjernika, i opet se uvučem u danas evidentno depresivnu i mučnu političko mafijašku svakodnevicu Hrvatske jer kad si pojedinac koji sudjeluje u društvenom životu, gotovo je nemoguće ostati po strani. Što bi se reklo; na valu si ovoga ili onoga... Možda je dobro vrijeme za prestanak čitanja dnevnih novina, ali i za tu odluku trebalo bi malo stati postrani i vidjeti kako te upravo novine od ranoga jutra ošinu sa dva tri kriminalca na naslovnici i nekoliko leševa iznutra. Da ne spominjem Konzumovu krmenadlu koje je baš danas "vizionarskim marketingom osmišljena", pokrila kriminalne face na naslovnici Jutarnjeg lista. Onda se upetljaš u komentiranje zajedno s kolegama s posla i za nekoliko trenutaka nisi samo pun kave koju upravo piješ, nego i raznoraznih sranja. Kada bi popularna "tiha većina" više čitala knjige nego žuti tisak, možda bi i naši novinari više pričali o književnosti, a manje o društvenom smeću. Tada bi pisanje o književnosti imalo i svoje tržišno opravdanje, a danas je očito krvoločnim čitačima, krv jedino što ih potiče na kupnju. Vjerujem da globalna atmosfera definitivno utječe i na konkretne ljudske međuodnose, jer baš otkako je ove krize, ne sjećam se nijednog pozitivnog feedbacka od mojih najbližih. Probat ću stoga s jednom konteplativnom taktičkom stankom; vratit ću se na kulturu i umjetnost i pokušati donijeti nešto pozitivno. Tako mi nevjerniku pomogao Bog, blažena djevica Marija i svi sveci Božji. |
Nakon priopćenja Hrvatskog novinarskog društva u kojem se novinare Nacionala proziva za napade na HND i novinare koji su negativno pisali o Pukaniću, sinoć je u Otvorenom kod Dijane Čuljak gostovao predsjednik HND-a Zdenko Duka. Kako je HND hitro i oštro reagirao protiv novinara Nacionala, očekivao sam da će njihov predsjednik s istim stavom i barem nekakvim argumentima braniti priopćenje i u televizijskoj emisiji. Ostao sam blago zatečen kada je Duka s blagošću sveca prozujao kroz 20-tak minuta emisije, a da nije izgovorio niti jednu suvislu rečenicu, iznio niti jedan konkretan primjer, argument ili barem suvislo mišljenje o hrvatskoj top temi posljednjih nekoliko dana. Čovjek bi to mogao oprostiti predsjedniku kakve udruge za istraživanje ruda i gubljenje vremena, ali od novinara se valjda očekuje malo drčniji nastup, pogotovo što mu je preko puta sjedila više nego uviđavna kolegica Čuljak ne dovodeći ga niti jednog trenutka u neugodnu situaciju. Pa što bi se Duki dogodilo da je morao intervjuirati kakvu nabrijanu političku facu?!!Eto, vrhunac emisije bilo je telefonsko uključivanje novinara Nacionala Željka Rogošića, koji već vidno izgubljenog Duku s nekoliko rečenica verbalno dezintegrirao. Čovjek se pita kako se Duka uopće dokopao mjesta predsjednika HND-a, osim ako ga tamo nije postavio netko mnogo različitiji od njega. |
...postao je u relativno kratkom vremenu vrlo relevantan političko ekonomski list. Sudeći po tekstovima koji nikoga ne zaobilaze, očito je kako im nikakav domaći vlasnik ne stoji iznad glave (što je prava rijetkost u RH). Komentatori business.hr-a ponekad su toliko direktni da imam osjećaj da razgovaram s kakvim subverzivnijim kolegom na neformalnoj kavi, a politički komentari na HRT-u izgledaju mi poput tinejdžerske parlaonice. Zadnje što sam pročitao je odličan tekst Nevena Barkovića Vrijeme je za rušenje stupova društva - tekst s kojim se slažem više nego da sam ga sam napisao...Za neupućene, glavna urednica je Đurđica Klancir, odlična novinarka koja je ispekla zanat u EPH-u, a ovdje je sudeći po svemu, dobila potpuno odriješene ruke. |
Već su ga prvi televizijski komentatori odmah jučer, nakon njegova ubojstva, prozvali kontroverznim. Pridružio se danas i Jutarnji list i njihov novinar Vlado Vurušić sa nadnaslovom „Kontroverzni izdavač“. A što je kod Pukanića bilo kontroverzno nitko ne objašnjava. Zar je pisati o kriminalu i stvarima o kojima se drugi ne usude kontroverzno? Ili je salonskim novinarima kontroverzno razmišljati svojom glavom ili razmišljati naglas. Koliko sam čitao Nacional posljednjih 10-tak godina, obrađivali su teme koje su malo gdje drugdje bile doticane. Iz tekstova je izviralo istraživačko novinarstvo, priče su se slagale logičkim slijedom, procijenjivalo se, upozoravalo i analiziralo mnoge sfere društvenih odnosa u RH i regiji. Često sam znao pročitati priču koja mi je djelovala fantastično, da bi se kroz tjedan ili dva pokazalo kako je Nacional bio itekako na tragu ovoga ili onog slučaja. Novinari su u ovom tjedniku definitivno zarađivali svoje plaće iako je to (sada se definitivno potvrdilo) često bio hod po rubu.Kontroverzan je, u to nema sumnje, Anđelko Kaćunko. Svećenik koji propovijeda tradicionalne i konzervativne vrijednosti, a koketira sa sex-alapačom Nives Celzijus. Kontroverzan je vjerojatno bio i pokojni Jorg Heider, vođa desnice koja često na nedjeljnim misama sjedi u prvom redu i propovjeda katoličke vrijednosti, dok se u slobodno vrijeme zabavljao sa svojim gej ljubavnikom. Kontroverzan je pedofilni svećenik Čučak koji je također trebao propagirati tradicionalne vrijednosti, a zabavljao se seksualnim iživljavanjem nad djecom. Kontroverzan je hrvatski sudac kojemu je guranje prsta u anus rukovanje itd…. Potpuno mi je razumljiv strah jednog dijela hrvatskih novinara koji se ne žele uplitati u zamršeno klupko hrvatskog kriminalno-političko-gospodarskoga miljea i žele mirno dočekati svoju mirovinu, ali kada ti isti novinari onoga koji pošteno radi svoj posao i istražuje pandorinu kutiju, nazivaju kontroverznim, onda to treba itekako prozvati i izviždati. U državi gdje pravosuđe funkcionira samo kada bakici koja je pala s bicila ispisuje kaznu za preveliku brzinu, svatko se normalan boji za svoju egzistenciju, no ako ćemo se zavući u mišje rupe, onda bolje da se nismo ni rodili. Smiješno je gledati kako se ubojstva na zagrebačkim ulicama nazivaju mafijaškim obračunima, jer Ivana Hodak nije bila nikakav mafijaš, a tako niti Ivo Pukanić niti Niko Franjić. Da ne spominjemo maloljetnog Luku Ritza. To je zamagljivanje vlastitih očiju pričom kako se to mene ne tiče i kako je to neki drugi svijet. Kada jednoga dana strada netko tvoj (a nedužan), to će postati i tvoj svijet, a možda će biti kasno da se išta više napravi. |
| < | siječanj, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
